Romski jezik kao usmena arhiva sećanja
Romi vekovima nisu imali pisane arhive, ali su imali jezik. U rečima, pesmama i pričama sačuvana su sećanja na putovanja, stradanja i radosti. Romski jezik je živa arhiva koja se prenosi sa generacije na generaciju. Dok se govori pamćenje živi. Usmena tradicija kod Roma ima funkciju kolektivnog pamćenja. Jezik preuzima ulogu arhiva u kojoj se čuvaju istorijski događaji, društvene norme i porodične priče. Ovakav oblik pamćenja pokazuje da pismenost nije jedini način očuvanja istorije jezik sam postaje arhiv kulture.